|
I sve je tako kako treba biti, a ono sto bude bit ce... tetovirana jesen, i sanjiva do zore.. kao mrtav delfin sto sanja usnulo more..
buka. šarenilo. košmar. kaos. nered. masa. metal. staklo. dan. sunce. boli.
smiraj. jesen. sumrak. tišina. cimet. harmonija.
klaun. maska. vila. knjiga. bajka. boja. sreća. suze. kaleidoskop. žutilo.
nemir. sputanost. tratinčica. plesne haljine na maslačcima. gramatika. prozor.
okvir. slika. whiskey. uvenula. staklo.
krhotine. čaša. boljitak. zvijezda. prozac. gubitak. sam. mir.
dadaizam. politika. hitler. zlo. patnja. tišina. molitva. sol. miris.
cimet. kosa. vjetar. lagano. krišom. kradom. neprimjetno. ponavljanje. aliteracije. gubitak. spontano.
Ljubav. mržnja. Ljubav. mržnja. Ljubav.
točke. bubamare. krila. let. sloboda. boje. crtež. krede. priča. noć.
mjesec. osijek. stepenice. arhitektura. hipersenzibilno. komplicirano. brojevi. fizika.
nebo. galakcija. lizalice. slatko. šareno. djetinje. moje. tvoje. naše. nekada.
prosinac. pahulje. samoća. mir. vino. cimet. toplina. nedefinirano. gubitak.
proljeće. smrt. zeleno. jesen. tetovirana.
|
A što se tebe tiče, Živote, smatram da si ostatak od mnogo smrti (bez sumnje, ja sam već umro deset tisuća puta)..
nedjelja, 18.12.2011.
Ne... ne, ja se zaista nisam zaljubila u tebe. Kako me to uopće možeš pitati? Ne hihoćem se zaljubljeno kada si u blizini i ne postajem nespretna kada mi priđeš. Više se ne mogu hihotati pored tebe jer ti u mojoj duši izazivaš harmoniju a kada mi priđeš nespretnost se pretvara u žudnju za zagrljajem. Ne, zaista nisam zaljubljena u tebe, ja te samo volim... volim, da, to je sve.
Žudiš li i ti katkad umoran za toplim krevetom i mekim dodirom pokrivača koji te uspava bez najnježnije pjesme, zagrljajem jastuka koji ti donosi društvo i snovima koji ti se čine kao najbolja realnost? Jer znaš, ukoliko žudiš, tek tada ćeš moći razumjeti usamljenost mojih dana i nemir moje duše.
Popravljaš nemir u meni samo pogledom, tek dodirom slučajnim razbuktavaš vatru strasti koja konstantno tinja, šušti i plamti negdje na kraju, u tmini duha moga.
A vjetar i dalje puše svojim predjelima, tiho, nepokolebljivo i stalno. Srest ćemo se opet.
|
subota, 06.08.2011.
Katkad se smijemo samo zato što smo sretni. Bez ikakvih usiljenih grimasa koje djeluju više kao grč nego iskren osmijeh, naše lice tada poprimi šarenilo duge i neki blagi odsjaj mjeseca. I zračimo tada nečim divnim, nečim čime ne zrače pokušaji sreće već samo istinska sreća.
|
|
|